O nama

VODNJAN/DIGNANO

Vodnjan/Dignano, gradić na jugozapadu Istre, od Pule udaljen 11,7 km, na 135 metara nadmorske visine, područje je starih tradicija nastalo na tragovima prethistorijskih gradina u obliku koncentričnih krugova ili eliptičkih oblika u tehnici suhozida koje su na širokom području postojale od najdavnijih vremena. Vodnjan je nastao i dugo opstao sa svojim osobitim karakteristikama srednjovjekovnog urbano-ruralnog mjesta, da bi u naše vrijeme postao poput čovjeka s bogatom prošlošću. Njegovo široko područje s bezbrojnim karakterističnim kažunima, izgrađenim u tehnici suhozidina, koji su označavali vlasništvo, svjedok je milenija u kojem su se stanovnici bavili poljoprivredom, posebice maslinarstvom i vinogradarstvom kao osnovom vlastitog materijalnog blagostanja.
Stari Rimljani, nakon što su porazili Histre, starosjedioce ovog područja, (II. st. prije Krista) stalno su se naselili u ovim krajevima, prepuštajući se turizmu. Znali su kako iskoristiti prednosti ovog područja: tlo i klima prikladni su za poljodjelstvo, prije svega za maslinarstvo i vinogradarstvo.
U II st. prije Krista, teritorij Vodnjana dobio je na čuvanje neki Attinivs. Vodnjan bijaše poznat u to doba kao VICUS ATTINIANUM, od čega vjerovatno nastaje ime ADIGNANI, DIGNANO. Za slavensku transkripciju potrudio se hrvatski seoski živalj iz okolice koji je noseći pune korpe vlastitih proizvoda hitao na tržnicu… va Dinjane, va Vodnjane, najposlije u Vodnjan.

Vodnjan se navodi već u povijesnim zapisima iz 932. u vrijeme Pietra Candianoa kojem su istarski gradovi davali amfore “dobrog vina” u zamjenu za zaštitu.
Prvi pisani trag Vodnjana, javlja se 1194. god. u jednoj presudi gdje se spominje Poponis de Adignanis.

Nakon raspada zapadnog Rimskog Carstva život u Vodnjanu se nastavio i pod Ostrogotima (Barbarima) i pod Bizantom. Prvo razaranje pogodilo je Vodnjan 751. god., napadom Longobarda i Avara, a dolaskom Karla Velikog zahvatilo ga je razdoblje feudalizma.

Okolica današnjeg Vodnjana je obilovala drvima za ogrijev, stokom, žitaricama, kvalitetnom ulju i vinu, što je doprinijelo njegovom razvoju.
Prema legendi, Vodnjan je nastao iz udruge sedam vila koje su bile dio kolonijalnog dobra Pule. Kako bi se mogao oduprijeti od neprestanih prepiranja između akvilejskog patrijarha i Venecije, sedam vila okolice (Vodnjan, Mednjan, Guran, Sveti Kirin, Mandriol, Sveti Mihovil od Banjola i Sveti Lovro) udružuju se u jedno mjesto: današnji Vodnjan.
U težnji da se domognu barem ograničene autonomije, Vodnjanci su odlučili da im je probitačnije pokoriti se Mlecima, pod čijom su vlašću ostali sve do pada Presvijetle Republike (1797.).
Postigavši znatnu važnost, 1330. god. Vodnjan se odvaja od Pule i dobiva svojeg mletačkog upravitelja.
Iz tog vremena i kulturnog ozračja (XIII st.) nastao je i vodnjanski Statut, kojim se regulira privatno i javno pravo. Radi se o razrađenoj i poboljšanoj inačici jednoga prethodnog (nastalog vjerojatno 1212. god., kad su se Vodnjan i neka veća okolna sela sjedinili u jednu župu). Vrijednost mu je potrvđena i njegovom dugovječnošću i činjenicom da su njegove odredbe ostale na snazi više od četiri stoljeća, sve do dolaska Austrije.
Padom Venecije, za vrijeme austrijske vladavine, Vodnjan biva ponovo pripojen Puli. Od 1805.-1813. u Istri nastupa tranzitno razdoblje vlasti Napoleona, a od 1814.-1918. Vodnjan ponovo pada pod austrijsku vlast i zbog svog strateškog geografskog položaja, kao važno prometno čvorište dobiva na važnosti.
Sa prvim i drugim svjetskim ratom dolazi do velikih promjena, i tek 1993. god. Vodnjan ponovo dobiva status Općine, koja danas obuhvaća Galižanu, Peroj, Barbarigu i Gajanu.
Grad je u unutrašnjosti svoje povijesne jezgre sačuvao svoj poseban srednjovjekovni izgled s vežama i uskim uličicama koje nepravilno vijugaju među kućama, s kaldrmama i pročeljima od obrađenog kamena, starim ulicama s još uvijek upečatljivo raspoznatljivim gotičko-venecijanskim, renesansnim i baroknim stilom, te brojnim crkvama bogatima sjećanjem i djelima.
Ulicama Vodnjana sve još uvijek odiše prošlošću: od gotičke palače grofova Bettica i lica uklesanih u kamen na pročeljima zgrada, od ukrasa od kovanog željeza na bunarima, do drvenih rezbarenih vrata važnih palača i elegantne crkve Sv. Marije Karmelske.
Grad se urbanistički širi i zahvaća periferiju ne nagrđujući profil gradskog naselja nadvišenog najvišim zvonikom u Istri.

 

KULTURNI VODIČ KROZ VODNJAN

ŽUPNA CRKVA SV. BLAŽA U VODNJANU

Izgradnja ove trobrodne bazilike s polukružnom apsidom, prezbiterijem, transeptom i korom započela je 1761. g. na mjestu starije ranoromantičke trodobne bazilike srušene 1760.g. Oblikovana je prema modelu mletačke crkve Sv. Petar in Castello. Godine 1808. je posvećena ali ne i u potpunosti dovršena. Njena veličina, 56,20 x 31,60 m i kupola koja dostiže 25 metara, čine je najvećom župnom crkvom u Istri. Isto tako, to je crkva s najvišim zvonikom (62 m), sličnim onome Bazilike svetog Marka u Veneciji. Zvonik je izgrađen 1815. g. prema projektu Tršćanina Antonia Porte, a u potpunosti je dovršen 1882. g.

S neobaroknog pročelja crkve pet svetaca posjetitelje dočekuju dobrodošlicom: ”domaćin” sveti Blaž, sveti Petar i sveti Lovro njemu zdesna, te sveti Pavao i sveti Kvirin njemu s lijeva. Kipove, sve u naravnoj veličini osim kipa svetog Blaža koji je veći, izradila su braća Trevisan, Andrea i Giovanni, sinovi samoukog i nadaleko cijenjenog slikara Veneria iz Vodnjana.

Unutrašnjost Sv. Blaža je barokni prostor razdijeljen lučnim arkadama na stupovima opremljen s devet oltara iz 19. i 20. st. bogato dekoriranih inkrustacijama, mramorom i uljenim slikama svetaca, velike umjetničke vrijednosti. Crkva posjeduje izuzetno vrijedan inventar djelomično prezentiran javnosti u muzeju koji je sastojni dio sakralnog objekta.

TIJELA SVETACA

Posebnost Sv. Blažu daju mumificirana tijela svetaca. Iza velikog oltara, leže sačuvana tijela triju svetaca – sv. Leona Bemba, sv. Giovannija Olinija i sv. Nicolose Burse, i dijelova tijela sv. Sebastiana i sv. Barbare. Ukupno je u vodnjanskoj stolnici pohranjeno i popisano 370 relikvija ili zemaljskih ostataka 250 svetaca. Neoborivo znanstveno objašnjenje njihove očuvanosti još nije nađeno, uglavnom se pretpostavlja da se tijelo može tako dugo očuvati pod nekim uvjetima: kad je temperatura niska, ako je smrt nastupila uslijed trovanja arsenom ili ako je tijelo bilo pokopano u zemlju bogatu željeznom ionicom i taninskom kiselinom.

GOSPA OD KARMELA

Locirana je u najužem povijesnom dijelu grada, na početku Trgovačke ulice između stambenih objekata. Sagrađena je 1630. g. na mjestu ranije Crkve sv. Sebastijana o kojoj nema podataka, a posvećena i dograđena je 1664. g.

Gospa od Karmela je jednobrodni renesansni prostor s kvadratnom apsidom, prezbiterijem, korom i dvjema kapelama nejednakih tlocrtnih dimenzija. Unutrašnjost je opremljena oltarima iz vremena gradnje (17. st.), smještenim u apsidi i pobočnim kapelama visoke umjetničke vrijednosti (kasna venecijanska škola).

Pročelje crkve je izrađeno u fino obrađenim i pravilno slaganim klesancima, dok su bočne fasade i apsida završno obrađene u glatkoj žbuci. Stilske dekorativne elemente renesansnog obilježja nalazimo isključivo na pročelju. Zvonik crkve, manjih dimenzija s jednim zvonom, uobličen je u toranj.

CRKVA SV. JAKOVA

Smatra se najstarijim sakralnim objektom u gradu (9. st.), iako nema točnih podataka o njegovom postanku i izvornom oblikovanju. Lociran je u najstarijem dijelu Vodnjana, u Starom Gradu. Sv. Jakov ili Delle Trisiere (ovaj drugi naziv pučka je skraćenica za Presveto Trojstvo – Santissima Trinita) je jednobrodna građevina bez apside, jednostavnih pročelja bez dekorativnih elemenata. To je prva župna crkva Vodnjana već od početka 13. st. U njoj se zbio jedan od najvažnijih događaja iz vodnjanske povijesti, pisanje Statuta (1492. g.).

CRKVA SV. KATARINE

Obzirom na očuvane arhitektonsko-stilske karakteristike romanike može se smatrati jednim od najstarijih sakralnih objekata u gradu. Pravokutnog je tlocrta s izbačenom polukružnom apsidom. Pročelje crkve ima pravokutni ulazni otvor uokviren masivnim dovratnicama te dva manja prozora također uokvirena kamenim ertama.

CRKVA SV. MARIJE TRAVERSE

Smještena je istočno od Vodnjana, izvan grada. Navodno je na ovoj lokaciji prvotno postojala manja crkva nazvana Madonna della Fontana iz 12. st., kod koje se prema tradiciji 1229. zaustavio sv. Antun Padovanski i uz nju osnovao mali samostan. Postojeći objekt je iz 1615. g., kad je adaptiran i povećan o čemu govori kameni natpis na pročelju. To je hodočasnička crkva koju su držali Franjevci konvertualci. Organizirana je kao jednobrodni prostor s izdužnom apsidom i povišenim prezbiterijem. Uz zapadnu fasadu apside dograđena je sakristija. U crkvi je danas smještena restauratorska radionica Hrvatskog restauratorskog zavoda.